Posjet Zagrebačkom kazalištu lutaka

POSJET ZAGREBAČKOM KAZALIŠTU LUTAKA

 

Piše: Zoran Buhač, pedagog

 

Kada djeci spomente prezime Ježić, njima na pamet padne netko tko je marljiv, pošten, pouzdan, skroman i hrabar, a njegovo ime je Ježić, Ježurka Ježić.

 

Vječna dječja priča u stihovima „Ježeva kućica“ Branka Ćopića i dandanas plijeni pažnju i maštu djece zbog svoje čiste i univerzalne poruke. Naš je Ježić zahvalan na gostoprimstvu svoje domaćice lisice Mice, ali se želi na vrijeme vratiti svojoj kući. Kući koja, iako je mala, blatnjava i ispod drveta samo njegova. Lisica Mica i njeni pajdaši Vuk, Vepar i Medvjed to ne mogu shvatiti i izruguju se Ježiću na skromnosti i samodostatnosti. Oni žele vidjeti ježa budalu. Na kraju ipak ne nauče pouku iz priče i dopuste da ih njihova pohlepa, bezobzirnost i  proždrvljivost odvedu na koban put. Kao i Ježića s početka.

Moglo bi se o simbolici „Ježeve kućice“ govoriti i na individualnoj i na univerzalnoj razini. Moglo bi se svašta usporediti s činjenicom kako malo cijenimo našu „kućicu“. No, ovdje se ipak radi o predstavi za djecu koja i mnogo desetljeća nakon nastanka uspijeva djecu podsjetiti na prave vrijednosti. I ne samo podsjetiti, već i poučiti.

 

28. studenog djeca triju odgojnih skupina dječjeg vrtića Proljeće u pratnji svojih odgojiteljica su krenula na put kazalištu. Bilo je to prvi put ove pedagoške godine da putujemo u kazalište, ali će ih biti još. Zagrebačko kazalište lutaka je kao i uvijek napravilo zanimljivu predstavu. Zaigranu, zapjevanu, ali i prilično didaktičnu. Djeca našeg vrtića su se pokazala kao prava i zahvalna publika jer nisu poput druge djece koja su još bila prisutna na izvedbi ometala program.

Svakako valja spomenuti trud koji su ljudi zasluženi za dizajn lutaka uložili u izgled likova, kao i scenografiju koja pogotovo u nokturalnim scenama kao da oživi. Tijekom predstave se izmjenjuju songovi s radnjom koja unatoč svojoj jednostavnost uspijeva funkcionirati u formi od 45 minuta. Naša najmlađa publika je bila očarana glavnim likom ježom, ali su i drugi sporedni likovi obuzeli njihvu pažnju. Jedna sova koja je sve samozatajno promatrala s drveta, ali i ekstrovertirana lisica i cinični vuk.

Put u Zagreb je bio doživljaj sam za sebe, a posjet kazalištu događaj koji neće pamtiti samo najmlađi. Pouka predstava za djecu poput ove treba biti što jasnija. Takva je i bila. Za kraj samo jedno retorično pitanje: Tko je bolje shvatio pouku? Djeca ili odrasli.