Piše: Minja Jelić, eko kordinator, odgajateljica

 

Iako nam vrijeme nije bilo naklonjeno, nismo se dali obeshrabriti. djeca su bila nestrpljiva i spremna za akciju još i prijašnjih dana. neprestano su pitali kada idemo

čistiti. u noći s četvrtka na petak padala je kiša, natopila svu zemlju i travu, baš kao da nam ne dozvoljava održati akciju. u petak smo cijelo jutro pogledavali kroz

prozor i nadali se da će kiša barem malo stati.

I stala je!

Ne potpuno, ali dovoljno da mi možemo ostvariti svoj naum. odluku da ne idemo u park donijeli smo u posljednji čas, idemo na promenudu.

Što je za nas malo vode, mokre staze pa čak i blato?

Pa nismo mi od šećera, osim toga, ozbiljan posao čeka na nas. u prvi mah i na prvi pogled pomislili smo da je netko već čistio prije nas, no kad smo krenuli shvatili

smo da se puno smeća krije u travi i na raznim mjestima skrivenim od pogleda. Djeca su jurnula tražeći smeće. bili su tako uzbuđeni, hvalili se time što su pronašli

i bacali su to u veliku crnu vreću koju smo nosili sa sobom.

Nevjerojatno, ali istinito!

Vreću smo tako napunili da smo je jedav nosili. Najviše je tu bilo ostataka, papirića, ali najveće iznenađenje kod djece izazvale su jedne naočale u travi te traperice,

majica i hlače koje smo našli. Puni doživljajua vratili smo se u vrtić, sretni i ponosni što je u našoj moći da pomognemo prirodi i učinimo naš dragi Kloštar ljepšim!