Piše: Zoran Buhač, pedagog
Živimo u doba kada je strpljenje postalo izgubljena plemenita vještina. Živimo u doba kada sve treba biti pri ruci i instantno. Osim instant kave i palente, teško da se možemo čega sjetiti, da je instant, a istovremeno pozitivno i poželjno. Instant prijateljstva na društvenim mrežama su iluzija, instantni filmski hitovi nemaju veze s ičim… Nažalost, kad govorimo o umjetnosti i kazalište je postalo instantno. Postoje neke kazališne kuće za djecu koje su i od kazališnih predstava napravile instant proizvod. Sav dijalog predstave se snimi unaprijed na nosač zvuka koji se pusti za reprodukciju pred djecom, manipulatori lutkama „odigraju na suho“ i instant proces je gotov. Vaša su djeca upravo pogledala predstavu, no jesu li bila svjesna da je to bila predstava?
Sve ono zbog čega volimo ići u kazalište je ovdje preskočeno: gluma uživo, neposrednost kazališnog trenutka kada glumac izgovara tekst upravo ovdje i sada pred vama, improvizacija pa i koja pogreška. Sve to čini odlazak na pravu kazališnu predstavu. Da kazališna predstava da bi se i pogledala i izvela traži strpljenje, a ne instant rješenje.
Strpljenje, znat će mnogi, traži i vrtlarstvo o kojem je govorila današnja predstava kazališta Svijet Lutaka iz Zagreba koje nas je posjetilo. Pomalo proširena radnja klasične ruske priče „Djed i repa“ je činila okosnicu predstave koja nas je poučila da treba biti strpljiv i suradljiv, ako se nešto želi postići. Jednako tako i naša mala publika je bila strpljiva i veoma pažljivo odgledala predstavu od početka do kraja i reagirala na svim pravim mjestima.
