Piše: Zoran Buhač, pedagog

Ovo je doba godine koje nas u vrtiću u isto vrijeme veseli, ali i neizmjerno rastužuje. Vrijeme je lijepo, boravi se puno vani, svi nekako djeluju veseliji i otvoreniji. No, sav taj veo proljeća i predstojećeg ljeta zapuhne nas vjetar melankolije i nostalgije, jer ovo je vrijeme u godini kada naša najstarija djeca, ona koja su spremna za školu odlaze u tu veliku školu. Za stvarno.

Jedan korak u njihovu životu je završio i počinje novi. Koliko će taj novi biti uzbudljiv kao oni vrtićki, vidjet će se. Bit će tamo i humora i veselja, no ono što pripada ranom djetinjstvu, to ostaje u dječjem vrtiću. Prve prave igre, prvi pravi međusobni odnosi, prva istraživanja i donošenje zaključaka to je ono što su djeca stekla upravo u vrtiću i strano smo sretni i ponosni što smo bili prisutni kada se je to odvijalo. Što smo ponijeli sporednu ulogu u njihovu rastu i razvoju, jer sva djeca imaju priliku razviti se s maksimumom svojih potencijala koje smo mi tijekom godina prepoznavali i njegovali. Netko je nadaren za crtanje, netko za nasmijavanje, netko za ples ili pjesmu, netko da bude vođa, a netko da još u predškolskoj dobi zbraja dvoznamenkaste brojeve napamet…

Nadamo se, naši dragi Mišići, da ćete i u osnovnoj školi pronaći prilike da svoje mogućnosti i potencijale iskoristite do kraja i da u tome budete sretni kao što ste bili sretni u vrtiću.

Sretno Vam bilo!!!