Piše: Zoran Buhač, pedagog

Živimo u doba koje se često naziva „diversity age“ ili „woke age“. Ovo je zato što je želja sviju koji podržavaju  ovakve inicijative da se svima bez obzira na bilo koje odlike osobnosti ili grupacije kojoj pripadaju osigura zaštita njihovih prava. Ovome valja dodati i malo povijesnog revizionizma i svi će imati svoja prava od društva zaštićena.

No, jeli to baš tako jednostavno, ne znamo, jer doista živimo u neka zanimljiva vremena. Nekada su stvari bile jednostavnije, 1989. godine je od strane Ujedninjenih naroda donesena Konvencija o pravima djeteta, jer nije postojao formalni okvir za zaštitu prava djece. Svi su tada željeli zaštiti prava djece, dok se danas ne mogu dogovoriti imaju li transhumanisti ista prava kao ljudi koji se deklariraju kao vegeterijanski zmajevi ili Jedi vitezovi.

Konvencija je izravna i jasna koliko je bila vrijedna prije 30+ godina, vrijedna je i danas, ako ne i vrjednija, uzmemo li u obzir promjene u životnom okolišu djece danas.

Djeca trebaju znati svoja prava, trebaju znati da smo mi ti i tu da ih zaštitimo, ali jednako tako trebaju naučiti da postoje određene odgovornosti koje čak i oni trebaju ispuniti kako bi znali cijeniti ostvarenje svojih prava.

Česta je pojava danas da svjedočimo manjku empatije kod mladih, što nerijetko bude vijest iz domene crne kronike, a odnosi se na nasilje mladih kako prema vršnjacima, tako i prema svim drugim društvenim skupinama. Posljedica je to popuštajućeg odgoja gdje se djecu poučava kako su centar svijeta svojih roditelja te da se nikada ne smiju rastužiti, naljutit, frustrirati, biti nesretni, zato što će njihovi roditelji riješiti sve njihove probleme. Djeca odrastaju u okruženju bez ikakvih teškoća, što samo po sebi nije negativno, ali nažalost odrastaju bez razvijenih psiholoških mehanizama koji bi im omogućili prihvatljivo reagiranje na ljutnju, tugu, bijes, strah, frustraciju. Kada dođu u adolescenciju bez stvarnih susreta s negativnim emocijama, ne mogu se snaći i nažalost reagiraju impulzivno, što često znači i nasilno.

Kakve ovo veze ima s njihovim pravima?

Da biste djecu naučili da cijene svoja prava i razvijaju empatiju, oni to moraju naučiti iz vlastitog iskustva. Roditelj ne smije biti poslužitelj koji će u svakom trenutku odgovarati na svaku i najminorniju djetetovu potrebu. Roditelji moraju pokazati djetetu da su i oni važni i da trebaju vrijeme za sebe. Kada djeca to prihvate, više će cijeniti i razumijevati roditeljevo vrijeme i postupke usmjereno na njih, a ne ih prihvaćati kao nešto što je samo po sebi razumljivo.

U tom su slučaju i prava djece i roditelja jednako i međusobno uvažena i tek onda imaju smisla.