Piše: Zoran Buhač, pedagog

Hrvatski jezik je, nažalost, siromašan da se opišu neke prilike. Imamo lijepih riječi i fraza, no u drugima smo iznimno tanki i ovisimo o grčkim latinskim korijenima. Tako se riječ ili stilska figura koja treba spojiti dva suprotna pojma, koji se inače teško spajaju, naziva oksimoron. Priznajte, riječ nije uopće lijepa, zar ne?

A treba nam lijepa riječ koja će opisati taj trenutak u našem radu u vrtiću kada djeca odrastu u našoj ustanovi taman toliko da u nam još uvijek mali, a već su dovoljno veliki da krenu u školu. Treba nam ljepša riječ od ove navedene da opiše taj trenutak koji je u isto vrijeme i sretan i tužan.

Da sretni smo što su Vaša  djeca, nadamo se i uz naš utjecaj,  porasla dovoljno da s vrtićkog vijugavog i šarenog puta (popločenog žutim ciglama) krenu na ravnu, školsku uzbrdičnu cestu s mnogo znakova sa strane.

Ali da, i tužni smo u isto vrijeme kada smo sretni, jer nas napuštaju dobra djeca koja u svakoj generaciji ostave velik utjecaj na nas, jer ih pratimo u njihovu odrastanju kroz suze, smijeh, igru, prijateljstva…

Tako da nam nedostaje lijepa riječ za završne priredbe naših Sovica,  Gusjenica i male škole koje su se u razmaku od dva tjedna oprostile od svojeg vrtića, svojih teta, a neki i od svojih dosadašnjih prijatelja.

Velik je to dan u našem vrtiću i svi se žele prikazati u najboljem svjetlu, posebice djeca koja su imala prilike nastupati za svoje roditelje – pjevati, plesati, recitirati. Nakon ovakvog programa, odgojiteljice bi pročitale sve one divne riječi i stihove koje su napisale za djecu s kojom su provele dugo vremena. Bilo je tu trenutaka za smiješak i suzicu u oku, pogotovo roditelja. Poneka je bila suza tuge, a poneka radosnica.

Podijelile bi se potvrde, diplome, sjećanja, a onda fešta za sve prisutne uz sladoled, sokove, slatkiše, grickalice uz prigodnu glazbu.

Drage naše Sovice i Gusjenice i učenici male škole želimo Vam puuuuuunooooo uspjeha na Vašem daljnjem putu odgoja i obrazovanja!!!