DAN SJEĆANJA NA 1991. U NAŠEM VRTIĆU
Piše: Zoran Buhač, pedagog
Prolazi trideset godina od datuma koji je svim stanovnicima ove zemlje upisan kao Dan sjećanja. Trideset godina je puno vremena, puno više je to godina i od dobi naše najstarije djece, predškolaca pa i roditelja nekih od njih. Iako su se mnogi, a djeca sva, rodili kasnije od tog događaja, ne smijemo dozvoliti da se žrtva podnesena od strane stanovnika Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu zaboravi.
Iako je važna potka rada s djecom ne izlagati ih temama koje njihov um još ne može u cijelosti usvojiti, djeca sama primjećuju da se posljednjih dana u medijskom svijetu oko njih govori o toj godini – 1991. O gradovima Vukovaru, mjestu Škabrnja i o Domovinskom ratu. Znaju da se dogodilo nešto strašno, no nasreću ne znaju točno što pa pitaju odgajateljice. Tako se u odgojnim skupinama Mravići, Mišići i Leptirići razgovaralo o svemu tome na način na koji djeca od pet godina i više mogu to pojmiti. Razgovorima se došlo do zaključka kako se tamo dogodilo nešto što upravo njima danas omogućuje da nikada i baš nikada neće morati iskusiti takvo što. Izborila se sloboda i neovisna ponosna država u kojoj mogu sigurno živjeti.
Djeca su se o svemu što znaju izrazila na najbolji način koji mogu, a to su crteži od kojih smo neke postavili na oglasnu ploču Općine Kloštar Ivanić, dok su djeca spomenutih skupina zapalila i postavila lampaše duž ulaza u naš vrtić.
Da se ne zaboravi…
SOVICE POMAŽU NAPUŠTENIM ŽIVOTINJAMA
Piše: Zoran Buhač, pedagog
Empatija, uživljavanje u osjećaje i stanja drugih se uči. Ne dolazi razvojem ili „samo od sebe“. Djeca se moraju tijekom djetinjstva susresti s pomaganjem kako bi sama mogla pomagati. Pozitivnim poticajima ispunjeno okruženje će od djeteta jednoga dana stvoriti empatičnu mladu osobu. Djeca modelom uče prihvatljivo ponašanje i poželjne reakcije na događaje oko njih. Ako okruženje nije vično pomaganju i dijete se susreće s previše kritike, samo će postati takvo.
Idealan način sa pozitivno poticanje razvoja empatije kod djece je briga za kućnog ljubimca. Ukoliko se djetetu podari ta mogućnost, a s njom i odgovornost za skrb o životinji, dijete će znati cijeniti svu onu nesebičnu ljubav koju najviše pružaju psi, ali i drugi fa(u)ntastični prijatelji. Hranjenje, briga za čistoću, provođenje vremena zajedno, boravak vani, šetnje – sve su to dobrobiti za dijete koje djeca mogu dobivati od životinje u svojem neposrednom okruženju.
Nažalost, nisu sve životinje kućni ljubimci. Mnoge ostanu ostavljene, napuštene, odbačene i moraju potražiti svoj novi dom. Nekada je to uspješno i lako, no često je to za životinju nemoguća zadaća pa ih komunalne vlasti spremaju u azile ili utočišta gdje im se omogućuje privremeni ili stalni boravak. Kao što smo već rekli, te životinje trebaju skrb za svoju dobrobit, uglavnom u obliku hrane i smještaja i mnoga društva koja pomažu životinjama ovise o dobroj volji pa tako i društvo za zaštitu životinja s našeg prostora Zlatni Čagalj. Bogate empatijom, naše odgajateljice su djeci ispričale priču o životinjama, koje sada, kada se bliži zima, imaju sve teže uvjete za život i kako im treba pomoći. Možda zahvaljujući već stečenoj empatiji prema životinjama, a možda i uplivu popularne kulture u obliku animiranih filmova u kojima su životinje glavni likovi, djeca mlađe odgojne skupine Sovice su bez teškoća uvjerile svoje roditelje kako je tužnim i usamljenim životinjama potrebna njihova pomoć. Prije svega su likovnim radovima djeca uredila kutije za donacije, a bilo je i priča sa životinjama kao glavnim likovima.
Tako su se tijekom tjedna od 8. do 15. studenog prikupile doista velike količine hrane, dekica i drugih potrepština za čupave prijatelje. Voditeljica udruge Zlatni Čagalj je posjetila vrtića i zahvalila u ime svih životinja što im naše Sovice pomažu ovako nesebično.
Osim toga, djeca su u slanom tijestu izrađivala otiske šape kao mali znak zahvalnosti roditeljima za sudjelovanjem u ovoj akciji.
DONACIJA MALIH GOLOVA NA NAŠEM IGRALIŠTU
Piše: Zoran Buhač, pedagog
Boys will be boys, stara je engleska uzrečica koja govori o nepobitnoj nepromjenjivosti stvari (u našoj bi tradiciji to bilo nešto kao Bolje da propadne selo nego običaji). Iako živimo u vremenu stalnih promjena gdje ne-binarne vrijednosti u životu postižu najviše priznanja, možda se trebamo uzdati u nepromjenjivost, a pomalo i tvrdoglavost. Naime djeca se vole igrati loptom, oduvijek. Dječaci pogotovo. I to je ta nepromjenjivost koja nam je u današnje doba gdje je sve digitalno i virtualno najviše potrebna. Djetetov neposredni boravak na otvorenom u slobodnoj igri i u izravnom kontaktu s drugom djecom. Dječaci vole naganjati loptu i to im naganjanje treba omogućiti što više i kvalitetnije. Među našim Leptirićima ima već nekoliko izraženih naganjača, tj. nogometnih malih talenata koje treba bolje njegovati pa se djed jednog od njih upravo vrlo potrudio i napravio male golove za prostor igrališta u našem vrtiću. Na taj način je njihova igra dobila okvir, dobila prostor i dobila ograničenja u obliku pravila koja će naše male Modriće i Rakitiće što bolje naučiti nogometu.
Neka dečki ostanu dečki (i cure su dobrodošle u svijet nogometa), a mi se ovim putem usrdno zahvaljujemo donatoru, gospodinu Lackoviću.
OBILJEŽEN DAN KRAVATE U NAŠEM VRTIĆU
Piše: Zoran Buhač, pedagog
Kravata je danas postala nešto bez čega ne možemo zamisliti sliku svijeta. Otvorite portale, novine, upalite TV i vidjet ćete, ako ništa drugo, onda ozbiljne političare čiju strogu pojavu ipak uljepšava kravata. I tako je to širom svijeta. Iako djeca baš i ne razumiju zbog čega se nosi kravata i koja joj je osnovna svrha (Mada budimo realni, nije da će nas kravata ugrijati po hladnoći ili obraniti od sunca tijekom ljeta…), zanimljiva im je kada je vide na nekom drugom uz vječno pitanje – što je to?
Moglo bi se reći da je ukras, no ona je i više od toga. Kravata je postala simbol Hrvatske i onoga što je naša zemlja dala svijetu i po čemu možemo biti poznati i ponosni. Ovakvo učenje djece o vlastitoj domovini i usađivanje domoljublja posredstvom ovakvih konkretnih stvari je puno smislenije nogo promicanje ideja i ideala koje djeca ionako ne razumiju.
Naši su vrtićanci, da obilježe ovaj važan datum za domovinu, došli u velikom broju s kravatama u vrtić što je bio odista lijep i nesvakidašnji prizor. Oni stariji su se bavili proučavanjem kravate dok su oni mlađi kravate izrađivali putem raznih radionica.
DONACIJA KOŠEVA ZA SMEĆE TVRTKI IVAKOP I ELELKTROCENTAR PETEK
Piše: Zoran Buhač, pedagog
Dječji vrtić Proljeće Kloštar Ivanić je oduvijek bio skladno mjesto za življenje djece, jer gledajući suštinu stvari, djeca u vrtiću žive. Gotovo jednako kao i kod kuće. U tom je življenju u ustanovi važno usvojiti neke značajke zajedničkog života zato što onoliko koliko učinimo za zajednicu, toliko će zajednica učiniti za nas. Važno je zajednicu dječjeg vrtića održavati čistom i urednom kada je to mjesto u kojem provodimo kvalitetno vrijeme.
Kako bi naš mali ansambl svih uzrasta djece „svirao“ ujedinjenu pjesmu o čistoći okoliša tvrtke IVAKOP i ELEKTROCENTAR Petek su donirale 4 koša za smeće kako bi vanjski okoliš bio čišći, funkcionalniji i na kraju priče, ljepše izgledao.