Piše: Zoran Buhač, pedagog

Poznata skladba „Gaudeamus Igitur“ (Okupimo se i zahvalimo učiteljima…) se obično pjeva pri kraju nekog obrazovnog razdoblja (mala, velika matura, diploma i slično). Sama skladba je dio djela „De Brevitate Vitae“ što pak prevedeno s tog strašnog latinskog jezika znači da govori o kratkoći života. Jeli život sam po sebi dug ili kratak, to je individualni doživljaj, ali smo jučer u našem vrtiću svjedočili završetku jednog odgojno-obrazovnog procesa za jednu skupinu programa predškole poznatije kao Pužići. Iako se nije pjevalo Gaudeamus, bilo je prilično veselo, jer je događaj bio u svrhu završetka jednog i početka drugog perioda. Za četrnaest djece iz skupine predškolsko se razdoblje završilo te će uskoro započeti pravo pravcato školsko. Oni su se u proteklih pet mjeseci upoznali s nečim što je vrlo nalik onome što ih u osnovnoj školi očekuje od rujna. Upoznali su se s tekovinama materinjeg jezika, osnovama bazičnih vještina matematike, spoznavanju svijeta oko njih i slično. Iako ovo možda zvuči preozbiljno, bilo je tu puno igre i zabave, jer bez toga ne može proći bilo koji period djetinjstva. Takav je bio i rastanak od male škole, malo programa da se pokaže što se sve može naučiti, dijeljenje priznanja i diploma, a zatim radost i veselje.

Da se vratimo na misli velikih, pametnih i ozbiljnih Rimljana s početka ove priče, život nije kratak, život je dug i iako su ova djeca završetkom ovog stupnja obrazovanja završila jedan ciklus, ona su tek na početku velike avanture koja je pred njima.

Želim im sreću i uspjeh!

Piše: Zoran Buhač, pedagog

„Kad ti kosa padne preko nosa – vrijeme je za šišanje!“ tako glase riječi dječje pjesmice „Čupava glava koja se u posljednje vrijeme vrti na HTV-u, ali u našem vrtiću. Zanimanje frizerki i frizera je djeci izrazito blisko, jer većina djevojčica jako rano krene češljati svoje lutke, a zatim pređu na ukućane i prijatelje. Dokle god nemaju prave škare u ruci, to je bezazlena igra. A igra kao takva je često prisutna u dječjem vrtiću, jer sve sobe dnevnog boravka djece kako imaju kutić majstora i građenja uobičajeno namijenjen dječacima, tako imaju i kutić frizera i uljepšavanja u kojem većinom borave djevojčice.

U starijoj odgojnoj skupini Sovice se također nalazi jedan takav kutić i izrazito je popularan među djecom. Pošto se Sovice ove pedagoške godine kao temom projekta bave zanimanjima odraslih, zanimanje frizera je bilo nešto što je valjalo predstaviti. Na sreću, u odgojnoj skupini dvoje roditelja jesu frizeri i bili su više nego voljni podijeliti svoje znanje, vještinu i stručnost s djecom skupine tako su jedno prijepodne priredile atmosferu pravog frizerskog salona u skupini. Pravile su se frizure, češljalo se, malo pofarbalo, umatalo, četkalo, češljalo, viklerisalo…

Sve je ovo naše Sovice iznimno razveselilo i obogatilo njihovo cjelokupno vrtićko iskustvo. Ovakva suradnja, na kojoj smo zahvalni,  s roditeljima nam je potrebna češće, jer se na taj način dokazuje kako je svaki pozitivan utjecaj na odgoj i obrazovanje djece u zajednici poželjan, a ovakve neposredne radnje samo govore u korist povezanosti naše male zajednice.

Piše: Zoran Buhač, pedagog

Vatra je najveće otkriće čovječanstva. Bez vatre ne bismo postigli ništa što danas poznajemo. Prehrana, održavanje života, industrija… ništa se ne bi održala bez vatre.

A da je vatra opasna to već znaju i mala djeca.

Djeca, koja moraju učiti i životu i svijetu koji ih okružuje, kada razgovaraju o zanimanjima i mogućim vlastitim zaposlenjima, često spomenu one koji  se bore protiv vatre – vatrogasce. Dobro djeca znaju da vatrogasci ne spašavaju mačke s drveća, već da se bore protiv nepogoda kao što su požari, oluje i poplave. Jednako tako znaju da su vatrogasci uvijek tu da pomognu i spase situaciju na vrijeme.

Kako bi vatrogasci na području Općine Kloštar Ivanić bili još efektivniji i brži, ta ista Općina je sagradila novi vatrogasni dom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Kloštar Ivanić. Već nam dugo vremena ta nova zgrada na vrhu Kloštra Ivanića plijeni pažnju i sada su konačno naša djeca imala priliku posjetiti je neposredno po otvorenju.

Tako su se naši Mravići i Gusjenice zaputili uzbrdo do Vatrogasnog doma gdje su ih dočekali pravi vatrogasci i priuštili im vatrenu dobrodošlicu. Djeca su imala mogućnost se neposredno susresti s vatrogasnom opremom, vatrogasnim vozilima, prostorom pa su nakon toga i mogli te aktivno sudjelovali u vatrogasnoj vježbi.

Vjerujemo kako se među djecom od tog dana povećao interes za vatrogastvom tako da se našu sigurnost u budućnosti i ne moramo previše brinuti.

Danas se centrom Kloštra Ivanića prolomila buka koju su izazvale vesele maškare koje su svojim veseljem nagovijestile kraj zime i dolazak lijepog vremena, nadamo se. Danas, kada svatko može biti biti tkoi što želi gotovo doslovno, ne čudi kako i djeca imaju svoje želje za maškare. Najviše je naravno Elsi i Spidermana, no našlo se tu i drugih maštovitih kostima koji nisu toliko komercijalni. Pogledajte veselu galeriju.

Piše: Zoran Buhač, pedagog

Znamo kako to obično ide. Na ekranu Kate Winslet s velikom tugom otpušta Leonarda Di Caprija u hladni ambis oceana. Ispred ekrana žene plaču, a muškarci, kojima se također stvara knedla u grlu, no moraju ostati stameni ,preusmjeravaju svoje misli na to kad ono trebaju zamijeniti ulje na autu… ovo što smo sada opisali zove se transfer emocija i ključan je element svake umjetnosti. Ako nam umjetničko djelo ne pobudi emocije, ne naježimo se, ne začudimo se, valja se pitati jeli to ustvari dobro umjetničko djelo. Kao odrasli, možemo biti snobovi pa se pretvarati i pričati da nam se nešto svidjelo iako ustvari nije.

No, djeca nisu odrasli, a mi Vam ovdje govorimo o predstavi u dječjem vrtiću. Djeca jako brzo i bez teškoća daju do znanja kada im se neki sadržaj sviđa ili ne. Mnogi, koji se bave izvedbenim umjetnostima za djecu, misle kako je to lako. No, upravo je suprotno, raditi za djecu je najteže, jer ih trebate u potpunosti zaokupiti onim što radite. To je naime uspjelo predstavi „U društvu sa srećom“ u organizaciji Vježbaonice sreće koju smo imali prilike vidjeti i doživjeti u našem vrtiću. Kažemo doživjeti, jer se doista radilo o doživljaju, zato što su djeca gledala predstavu o emocijama i emocionalnim stanjima. O nečemu što je njima blisko pa su to i prepoznali i upustili se u avanturu pozornice koja ima je na zanimljiv, jasan, ali opet na nov način progovorila o njima samima, samo što možda neke stvari koje se tiču njih samih do sada nisu znali imenovati. Pa su ih tu prepoznali kao Gospodina Iza i Gospođu Po, Brigaša, Moroša, Mirka Bjesomirka, Strahojeda, Trebaša, ali nasreću i Igraša.

Dogodio se tu onaj transfer emocija s početka ove priče, nešto se uključilo u djeci, ona su se priključila priči, jer su njoj prepoznali sebe same i vidjeli kako u svojim osjećajima uopće nisu usamljeni, već da ima mnogo takvih kao oni i da je izraziti osjećaje sasvim u redu i poželjno. Nešto je smirujuće i terapeutsko bilo u zraku tijekom predstave što su djeca prepoznala, sudjelovala  i tome se u potpunosti predala.