Piše: Zoran Buhač, pedagog

Počelo je, počelo… Najradosnije doba u godini na sjeverozapadnoj hemisferi našeg planeta polako nas okružuje svojim toplim bojama, lampicama, glazbom, ukrasima i na taj način kao da šalje poruku – Advent je stigao.

Ove su godine marljive ruke naših odgajateljica učinile doista veliki i svjetski posao, jer se vrtić uredio unisono kao što ste mogli primijetiti. Iznutra svaka skupina piše svoju božićnu priču i svaka je na svoj način jedinstvena i prekrasna.

Kako je vrtić mjesto na kojem boravi mnogo djece, cilj nam je da su djeca u ljepšem i poticajnijem okružju. Upravo zbog toga nam je Djed Božićnjak šapnuo na uho kako bi bilo dobro da stavimo i poštanski sandučić za pisma namijenjena njemu na Sjevernom polu kako bi se lakše skupila.

Tako da zajedno s roditeljima olovke, bojice i druga pisala u ruke pa se bacite na posao pisanja pisama. Mi ćemo se potruditi da ih Djedica i dobije.

Piše: Zoran Buhač, pedagog

Djeci predškolskog uzrasta nije tako jednostavno usvojiti apstraktne pojmove i ideje. Konkretne pojmove i pojave, a pogotovo one koji ih okružuju, bez problema se uvlače u fino tkanje njihovih umova u razvoju. Ali, onkraj onog opipljivog i vidljivog stvari postaju malo složenije. Tako je i s idejom prava. Čak i odrasli imaju teškoća kada se pravo mora objasniti, zamislite tek kako je to s mladim umom koji se prvi put susreće s riječju pravo i implikacijama koje ta riječ nosi. Čak niti Unicefu nije baš olako pošlo za rukom to objasniti predškolcima u edukativnom crtiću „O pravima s Jakom i Ruby“ koji smo 22. studenog pogledali u skupini Leptirići povodom Dana dječjih prava koji se obilježava 20. istog mjeseca.

No kada djeci stvari okrenete u smjeru njihova viđenja i doživljaja svijeta dosadašnjeg života, tj. kada ih pitate kako bi to bilo kada bi im netko rekao da ni smiju jesti, ići na zahod, igrati se – e tada postaju svjesni svojih prava iako za riječ nikada nisu čuli. Razgovor koji je uslijedio je uključivao vizualne primjere kršenja dječjih prava u obliku fotografija je pokazao kao svi većinom imaju svoja, ali  da se nekada njihova prava krše. Kada se dođe do tog momenta u raspravi, tada svatko želi svojim primjerom to reći, jer se sigurna okolina vršnjaka pože sigurnim okruženjem za izražavanja svojih osjećaja, misli i stavova. Govorili smo o tome kako štiti svoja prava, ali i druge upozoriti na njih.

Nakon odgledanog još jednog crtića, „Float“, željeli smo poslati poruku kako prava nisu samo riječi koje se nakon kratkog leta oko naših glava samo rasplinu u zraku, već čvrste predodžbe koje trebaju biti stalno prisutne, izradili smo avione od papira na kojima su bila otisnuta prava djece te su se tako te ideje materijalizirale u svijetu koji ih okružuje.

Piše: Zoran Buhač, pedagog

Prolazi trideset godina od datuma koji je svim stanovnicima ove zemlje upisan kao Dan sjećanja. Trideset godina je puno vremena, puno više je to godina i od dobi naše najstarije djece, predškolaca pa i roditelja nekih od njih. Iako su se mnogi, a djeca sva, rodili kasnije od tog događaja, ne smijemo dozvoliti da se žrtva podnesena od strane stanovnika Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu zaboravi.

Iako je važna potka rada s djecom ne izlagati ih temama koje njihov um još ne može u cijelosti usvojiti, djeca sama primjećuju da se posljednjih dana u medijskom svijetu oko njih govori o toj godini – 1991. O gradovima Vukovaru, mjestu Škabrnja i o Domovinskom ratu. Znaju da se dogodilo nešto strašno, no nasreću ne znaju točno što pa pitaju odgajateljice. Tako se u odgojnim skupinama Mravići, Mišići i Leptirići razgovaralo o svemu tome na način na koji djeca od pet godina i više mogu to pojmiti. Razgovorima se došlo do zaključka kako se tamo dogodilo nešto što upravo njima danas omogućuje da nikada i baš nikada neće morati iskusiti takvo što. Izborila se sloboda i neovisna ponosna država u kojoj mogu sigurno živjeti.

Djeca su se o svemu što znaju izrazila na najbolji način koji mogu, a to su crteži od kojih smo neke postavili na oglasnu ploču Općine Kloštar Ivanić, dok su djeca spomenutih skupina zapalila i postavila lampaše duž ulaza u naš vrtić.

Da se ne zaboravi…

Piše: Zoran Buhač, pedagog

Empatija, uživljavanje u osjećaje i stanja drugih se uči. Ne dolazi razvojem ili „samo od sebe“. Djeca se moraju tijekom djetinjstva susresti s pomaganjem kako bi sama mogla pomagati. Pozitivnim poticajima ispunjeno okruženje će od djeteta jednoga dana stvoriti empatičnu mladu osobu. Djeca modelom uče prihvatljivo ponašanje i poželjne reakcije na događaje oko njih. Ako okruženje nije vično pomaganju i dijete se susreće s previše kritike, samo će postati takvo.

Idealan način sa pozitivno poticanje razvoja empatije kod djece je briga za kućnog ljubimca. Ukoliko se djetetu podari ta mogućnost, a s njom i odgovornost za skrb o životinji, dijete će znati cijeniti svu onu nesebičnu ljubav koju najviše pružaju psi, ali i drugi fa(u)ntastični prijatelji. Hranjenje, briga za čistoću, provođenje vremena zajedno, boravak vani, šetnje – sve su to dobrobiti za dijete koje djeca mogu dobivati od životinje u svojem neposrednom okruženju.

Nažalost, nisu sve životinje kućni ljubimci. Mnoge ostanu ostavljene, napuštene, odbačene i moraju potražiti svoj novi dom. Nekada je to uspješno i lako, no često je to za životinju nemoguća zadaća pa ih komunalne vlasti spremaju u azile ili utočišta gdje im se omogućuje privremeni ili stalni boravak. Kao što smo već rekli, te životinje trebaju skrb za svoju dobrobit, uglavnom u obliku hrane i smještaja i mnoga društva koja pomažu životinjama ovise o dobroj volji pa tako i društvo za zaštitu životinja s našeg prostora Zlatni Čagalj. Bogate empatijom, naše odgajateljice su djeci ispričale priču o životinjama, koje sada, kada se bliži zima, imaju sve teže uvjete za život i kako im treba pomoći. Možda zahvaljujući već stečenoj empatiji prema životinjama, a možda i uplivu popularne kulture u obliku animiranih filmova u kojima su životinje glavni likovi, djeca mlađe odgojne skupine Sovice su bez teškoća uvjerile svoje  roditelje kako je tužnim i usamljenim životinjama potrebna njihova pomoć. Prije svega su likovnim radovima djeca uredila kutije za donacije, a bilo je i priča sa životinjama kao glavnim likovima.

Tako su se tijekom  tjedna od 8. do 15. studenog prikupile doista velike količine hrane, dekica i drugih potrepština za čupave prijatelje. Voditeljica udruge Zlatni Čagalj je posjetila vrtića i zahvalila u ime svih životinja što im naše Sovice pomažu ovako nesebično.

Osim toga, djeca su u slanom tijestu izrađivala otiske šape kao mali znak zahvalnosti roditeljima za sudjelovanjem u ovoj akciji.

Piše: Zoran Buhač, pedagog

Boys will be boys, stara je engleska uzrečica koja govori o nepobitnoj nepromjenjivosti stvari (u našoj bi tradiciji to bilo nešto kao Bolje da propadne selo nego običaji). Iako živimo u vremenu stalnih promjena gdje ne-binarne vrijednosti u životu postižu najviše priznanja, možda se trebamo uzdati u nepromjenjivost, a pomalo i tvrdoglavost. Naime djeca se vole igrati loptom, oduvijek. Dječaci pogotovo. I to je ta nepromjenjivost koja nam je u današnje doba gdje je sve digitalno i virtualno najviše potrebna. Djetetov neposredni boravak na otvorenom u slobodnoj igri i u izravnom kontaktu s drugom djecom. Dječaci vole naganjati loptu i to im naganjanje treba omogućiti što više i kvalitetnije. Među našim Leptirićima ima već nekoliko izraženih naganjača, tj. nogometnih malih talenata koje treba bolje njegovati pa se djed jednog od njih upravo vrlo potrudio i napravio male golove za prostor igrališta u našem vrtiću. Na taj način je njihova igra dobila okvir, dobila prostor i dobila ograničenja u obliku pravila koja će naše male Modriće i Rakitiće što bolje naučiti nogometu.

Neka dečki ostanu dečki (i cure su dobrodošle u svijet nogometa), a mi se ovim putem usrdno zahvaljujemo donatoru, gospodinu Lackoviću.